Sigurno, sasvim sigurnim koracima,
idemo onuda kuda se češće ide. Put kojim se sigurnije ide je put sebe, a ne
tuđe magle. Oni koji najbolje prodaju maglu su popovi, političari i privatnici.
Jedni druge finansiraju u svom naumu da začaraju naciju „sigurnim“ stavovima,
tabuima, dogmama koje se oslanjaju na siguirne događaje i konstrukcije. Kako
čovjek da bude siguran kada jedino sa sigurnošću možemo reći da smo propali
načisto od sigurnih i provjerenih tvrdnji, a pogotovo onih bezazlenih i duhovno
smjernih, nadasve skrušenih stavova nekih sveštenika, bilo da su političari ili
stvarni teistički popovi.
Ocrnjen jedan vremenski period, iskasapljena
stvarnost i uzurpiran prosrtor za normalno rukovođenje iste one stvarnosti koja
vodi ka egzistencijalnom riješavanju problema malog čovjeka, dovodi do animalne
potrebe da se sve negira i uspostavi sledeći samožljivi, individualni sistem
vrednosti, koji bi da bude „pravedan“. Pravedan za neke, poguban za mnoge.
Kristališući teoriju današnjice dolazim do frapantnih zaključaka koji postaju
rana tvrdnji o unitarizaciji nacionalnog bića i oživljavanju države koja bi da
izađe iz sekularizma (iz mraka bezbožstva). Kada vidimo vlasteline religije, ne
možemo da se ne narugamo i ironično ne zavapimo. Pa to tako nekako onda i zvuči
na moj način:
Marks je materijalista, jeste! Marks je rekao nešto o „opijumu za narod“ ,
jeste! Marks je bio u zabludi kada je teoretisao o kapitalu i priželjkivao
teoretsko rešenje, donekle u pravu, al ipak u zabludi na kraju. Komunizam je
slomljen, a sada mogu da odahnu privatnici i popovi. Političari su vazda
političari. Oni su govnari bili i dok je trajao marksistički oblik vladavine,
bar kod nas na Balkanu. Al da se ja vratim na skrušene popove, nekako su mi
tako dragi da ih srećući na ulici volim pozdravljati sa akcijskim „zdravo,
zdravo, zdravo“. Oni su ljudi od akcije, dakle marksisti. Vole da imaju skupa
kola, da imaju vikendice, da se šepure sa mobilnim uređajiima, GPS-ovima, lap
top-ovima i ostalim blagodetima pod božijom kapom nebeskom. Oni najbolje znaju
da žive život jednog klasičnog balkanca, tajkuna, domaćinskog rodoljuba,
lingviste arhaizma, (jer njima je svaka druga opštežiće, akatist, psaltir, liturgija, blagočestivost, smiraj,
jurodivost, upokojenje i td ) a ustvari su obične švalerčine.
Kod njih je sigurno je jedino to da je narod
jako loš. Ne ide u crkvu, ne celiva, ne dariva, ne moli se, ne živi Hrišćanskim
duhom, a hoće da živi dobro. E pa ne može brate mili. Pop jedino ima pravo da
živi dobro, jer se moli, celiva i hrišćanski ponaša (za naše oči oponaša), a
zato i ima. Ko je njima dao sve što imaju, nego onaj kome se mole. Onaj kome se
mole, uvijek je davao šakom i kapom, njegove ruke su nudile svakojake
blagodeti, negove misli su bile uvijek
sa njima, bodrile ih u svemo što rade, kazivale kako će ostat sa njim i narodu
činiti uslugu kakvu zaslužuje. Po nepisanom i pisanom pravilu narod mora da
živi siromašno, a njegovo je carstvo božije kasnije. Popovi su izuzetak,
njihovo je carstvo i na zemlji kao i na nebu. Sve što rade On im plaća. Ko je
platio silne automobile na lizing dignute i stanove u najboljim zgradama nego
On koji daje i šakom i kapom. Čak je ta sigurna ruka spasa dala povlaštene
položaje popadijama i onima koji žive po svetim pravilima i nikad ne varaju
boga kome se mole.
Ne
varajući boga, stižemo i do konzumenata takve vrste podvižnoštva, a to su oni
koji su spremni zarad boga da se odreknu svega što ti život pruža. Ta stvorenja
su obično na margini društva, oni nemaju ništa i srećni su zbog ništa jer osim
nesvjesti u njihovim glavama nije ostalo ništa vredno „lošeg materijalizma“.
Konzument religijske katarze će sve da uradi kako bi našao put do raja. On je,
u najčešćem broju slučajeva, nekadašnji ovisnik o raskošnom životu ili je
prosto rođen takav „ bezgranično srećan“. Nagrada sledi na kraju balade, ovaj
život ionako nije bitan. Ako već ovaj život nije bitan, zašto se popovi ne
odreknu njega, zašto haljine onako Hrist ne podjele siromasima i ne učine za
svog bijednog, džeparoškog, skrivenog, lažnog života nešto korisno i dobro.
Ova zadnja rečenica, gore, me je natjerala
da se uozbiljim i ne budem ironičan više. Čast izuzetnim duhovnicima, kojih je
sve manje, gotovo nikako ili ih više i nema, a onda ako ih nema, ne izvinjavam
se nikom. Dakle zašto se ne opredjele za ono što propagiraju. Da li vide da su
njihovi sledbenici sve više ubogi i gladni. Da li vide da je onaj prosječni
nesrećnik koga oni tješe dogmatskim izrazima „nisi ti čedo lud nego jurodiv“.
Da li vide da neki drugi ljudi koji su iole normalni okrenuli drugi točak ove
piče i otišli da traže sreću u nakaradnom materijalizmu. Da li vide popovi da
je materijalizam proždrao njih same, ustvari da su oni rak rana vlastite
požudne stihije laži koja ždere društvo iz dana u dan. Ne čude me političari i
privatnici, ti su se borili za ove „vrijednosti“, al me čude oni koji pričaju o
Bogu i postu, priželjkivajući mrs rimskih orgija. Istok nas je napustio onoga
momenta kada smo ga uzalud uzeli u svoja usta. Nama i našem sveštenstvu se
dogodila stvarnost oličena u rečenici novozavetnog pravila „ ne uzimaj zalud u usta ime Gospoda Boga
svoga „ . Taj zalud i uludo potrošene vijekove stradanja su obesmislili
generacijama koje su proizviodile „sluge Božije“, školujući ih da na pravilima
materijalne samsare. A „jurodivi“ su izdani od svojih gospodara i postadoše
dvorske lude. Bolje bi im bilo da traže spas u hemiji, jer ono što može da im
pruži pop je fišek zjale i paralaže, a hemija bi im bar malo ublažila one
nervne muke koje ih ustvari muče. Neće u pakao, lud čovjek, zbog jednog
bensedina. Najgora je droga, ona droga koja se servira hladna, dok se vapeće
oči željne utjehe susretnu pred oltarom
sa lažnim mirom i tišinom. Naravno tišinom, jer osim zatvorenih usta, i nismo
korisni, samo ćuteći smo korisni i potrebni. Ta obmana boli najjače. Tu padaju
sve duše, i tu se otkriva ustvari ko se kome i čemu moli.
Ja sam možda grub, ali nemam namjeru da
budem mlak, jer po opet nekoj religijskoj,
„mlake izbljuvaću iz svojih usta“,
dolazim do saznanja da je bolje reći da ne valja nego sakupljati u sebi otrovne
dogme i smutnje. Sa druge strane možda sam hladan na stereotipske religijske
vještine, al opet je bitno da nisam mlak, hladniji je pogled političara,
privatnika i popova na moje probleme, a „jurodiv“ nemam namjeru da budem bar još
dok nisam pustio misli pod tuđu čizmu i na ispašu „smernih, skrušenih,
bogobojaznih, poštenih“ i gojaznih lučonoša.
I kada sam Bog okrene svoju strelu na njih i
primjera radi; gromom bombarduje hram, oni kažu da je narod kriv zbog toga. To
me podsjeća na one iste Hristove muke na golgoti, dok je istog dana nevrijeme u
hramu isparalo zavjesu, i tada su rekli sveštenici i fariseji da je narod kriv,
a ne njihova loša promisao i lažna religioznost. Oni će uvijek da nađu razlog o
krivom narodu uprkos zakonima koji im se jasno govore sa tog inicijacijskog
neba. Danas dok ove redove pišem, sjećam se sebe, jer sebe mogu jedino da se
sjećam, onakvog glupog i sljepog vjerujućeg da će da se promjeni društvo i da
će mi biti bolje kad se samo dotjera u red. Šta da se dottjera i kad? Društvo
se neće samo od sebe promjeniti dok ga čovjek ne promjeni. Čovjek je tvorac
svoje sudbine i kroz Boga i kroz svjetovnost. Oni koji me pamte, kao mene, mogu
slobodno da me zaborave, jer ja nisam ja, već čovjek malih dimenzija i
običnog shvatanja. Kada bih želio da
budem pop, morao bih da se ubijem. Ja ustvari jesam neka vrsta popa, onoga koji
ne vjeruje u vjerovatnost, već u istinitost navoda koji su oko mene. Aleluja.
I ne vjerujem da bih mogao nešto u korist
današnjih vračeva bilo šta da kažem. Jedan lokalni zgubidan i neradnik je rekao
jednu dobru rečenicu „ Što je primitivnija sredina, to je vrač jači“. Od budale
ponekad i možeš ponešto da naučiš. Toliko da zatvorim i zaokružim misao!